Bez ikakvog skrivanja ili uljepšavanja istine, pokušat ćemo ovdje iznijeti neke životne istine koje mogu biti prevaga kada ste suočeni s ovom važnom odlukom. Dvije su teme koje roditelji najčešće i s pravom razmatraju:

1. Zdravlje Vašeg djeteta

Iako nema pravila, djeca mlađa od 3 godine uglavnom češće obolijevaju od starije djece i to iz nekoliko razloga: imunološki sustav još nije do kraja razvijen, do sad su boravili uglavnom u obiteljskom domu (manje izloženi susretima s drugim ljudima ili u okruženju s više druge djece), nisu još stekli kolektivni imunitet, stres prilagodbe na jaslice narušava ionako krhak imunitet stvarajući tako tlo pogodno za češće obolijevanje. Uzmemo li to kao mjerilo, svakako da je dadilja bolji izbor jer će dijete u toj osjetljivoj dobi biti manje izloženo izvorima zaraze (a izvor zaraze u kolektivu predstavlja svako pojavljivanje bolesti, počevši od najlakših viroza). Ako je vaše dijete s dadiljom u vašem obiteljskom domu, u slučaju bolesti djeteta, vi i dalje možete normalno na posao i neometano obavljati svoje dnevne aktivnosti jer dadilja ostaje s vašim bolesnim djetetom pružajući mu svu potrebnu brigu i njegu.

U vrtiću ne samo da odgajatelji ne mogu brinuti o vašem bolesnom djetetu jer imaju i velik broj druge djece i zazuzeti su svim onim aktivnostima koje ne uključuju brigu o bolesnom djetetu, nego je to potpuno nemoguće iz nekoliko razloga. Na prve simptome bolesti djeteta, iz vrtića ćete dobiti telefonski poziv da u najkraćem mogućem roku dođete po svoje dijete i to zato jer: dječji vrtić nije zdravstvena ustanova, a odgajatelji u vrtićima nisu zdravstveno osoblje te nisu u mogućnosti brinuti o bolesnom djetetu (osim u onom kratkom vremenu koliko vama treba da dođete po svoje dijete), bolesno dijete treba što hitnije izolirati iz kolektiva kako bi se spriječilo širenje zaraze i time zaštitila druga, zdrava djeca, bolesnom djetetu potrebno je mirno okruženje i konstantan uvid u razvoj stanja (mjerenje temperature, primjerice, i tome slično). Složit ćemo se svi kako u vrtiću to jednostavno nije moguće.

Osim toga, prema pravilima zaštite zdravlja djece u vrtiću, od vas će tražiti da pri povratku djeteta u vrtić obavezno donesete liječničku potvrdu da je dijete zdravo te se može vratiti u kolektiv. To će sigurno potrajati najmanje dva dana (dijete mora biti stabilno bez temperature ili, u slučaju crijevnih viroza, bez proljeva i / ili povraćanja najmanje 24 sata) pa je otvaranje bolovanja neizbježno, a znamo koliko to danas može biti komplicirano i nepovoljno. A kada se radi o malom djetetu, vrlo je lako moguće da vam se u prvoj godini jasličkog života to događa i do dva puta mjesečno (ponekad i češće, ponekad rjeđe, ali u svakom slučaju često). Ako ste se odlučili za dadilju, onda je dadilja s vašim djetetom i u slučaju svih prehlada, viroza i virozica, a vi možete na posao. Bez bolovanja, gubitaka, ‘grintanja’ kolega i nadređenih…

2. Socijalizacija i poticajno okruženje

Druga važna stavka, o kojoj ćete sigurno razmišlljati jest ona ona o socijalizaciji. Nerijetko roditelji postavljaju pitanje hoće li na neki način naštetiti izgradnji socijalnih odnosa djeteta s vršnjacima ukoliko ga ne upišu u vrtić. Tu je jedan od osnovnih kriterija dob djeteta. U najranijoj dobi dijete je više fokusirano na odraslu osobu koja će biti usmjerena na njega, pružajući mu nepodijeljenu pažnju. Time nikako ne želimo reći da je za dijete u najranijoj dobi nevažno koliko je bogato i poticajno kako prostorno – materijalno tako i socijalno okruženje. Ovdje se radi samo o tome da pokušavamo odrediti prioritete.

Poticajno i bogato okruženje u svakom smislu moguće je ostvariti i djetetu ponuditi i u vanvrtićkom kontekstu, to je sasvim sigurno. A ako biramo između toga i neosporne činjenice kako je sasvim malom djetetu potrebna fokusirana briga jedne osobe, onda je sasvim jasno što je bolji izbor.

Odgajatelji, ma koliko se trudili, ma koliko voljeli djecu i svoj poziv, uz sav entuzijazam nisu u mogućnosti biti posvećeni jednom djetetu u onolikoj mjeri u kojoj je to djetetu od godine dana potrebno. Razlog je jednostavan – jasličke grupe u velikoj većini naših vrtića prelaze ono što bismo nazvali poželjnim, a često i humanim standardom.

Ne zaboravimo – odgajatelji su ljudi sa svim ljudskim kako sposobnostima tako i ograničenjima. Ovdje se radi o nečemu što je moguće urediti, na opće zadovoljstvo i dobrobit i djeteta i roditelja i odgajatelja. Ali, na to ćemo morati pričekati toliko dugo dok i u našoj zemlji broj djece na jednog odgajatelja bude u skladu s potrebama djeteta i realnim mogućnostima odgajatelja. Jer, nije sva potreba djeteta svedena na hranjenje, prematanje i uspavljivanje, a odgajatelji u većini naših jaslica fizički ne stižu niti to. I to ne zato jer se radi o lošim ili nesposobnim odgajateljima, već zato jer briga jedne osobe, ma kako stručne, pune volje i entuzijazma, na toliki broj djece jednostavno prelazi ljudske mogućnosti. Kako to u jaslicama nije moguće jer na jednog odgajatelja dolazi 12 do 15 djece u dobi od 1-2 godine (nerijetko i više i tu se radi o krajnjem i nehumanom nepoštivanju Državnog pedagoškog standarda, ali to je već neka druga priča…) i ovdje se sam po sebi nameće zaključak kako je u toj dobi za brigu o djetetu dadilja bolji izbor.

Osim toga, obiteljska druženja s prijateljima / rodbinom koji imaju djecu te odlasci u park gdje se dijete ima priliku družiti s djecom različite dobi, pružaju brojne mogućnosti za socijalizaciju jer dovode dijete u gotovo identične situacije onima u vrtiću – komunikacija djece međusobno (bez intervencija odraslih), dijeljenje igračaka koje neminovno dovodi do konflikata pa dijete ima mogućnost naći se u situaciji da vježba rješavanje sukoba (pod uvjetom da se roditelji / dadilja ne upletu, osim ako nije nužno) i slično.

Ipak, nešto starijoj djeci potrebno je više interakcije i s vršnjacima i s drugim odraslima pa se tu već može ozbiljnije razmišljati o potrebi upisa djeteta u vrtić. Ovdje je nužno osvijestiti kako dijete, što je starije, ima potrebu za većim brojem interakcija, raznovrsnijim i pedagoški osmišljenim poticajima na svim razvojnim područjima te je istovremeno samostalnije u zadovoljavanju svojih primarnih potreba pa sukladno tome opada potreba za usmjerenom pažnjom jedne odrasle osobe.

Tako dolazimo do zaključka kako je za starije dijete vrtić bolji izbor od dadilje. Osim toga, važno je podsjetiti kako ubrzo nakon toga dolazi škola gdje više i nemamo nekog izbora nego poslati dijete u školu. Iako nikako ne podržavamo one teorije koje vrtić predstavljaju kao pripremu za školu jer djetinjstvo nije pripremna faza za odraslost, već vrijedan period života pojedinca sa svojim vrijednostima i kulturom, ipak je nemoguće i bilo bi neistinito zanemariti činjenicu kako je nakon vrtića lakše i bezbolnije krenuti u školu (ovdje se sad nećemo zadržavati na ogromnom nesrazmjeru između predškolskog i školskog sustava čije bi međusobno povezivanje i zbližavanje još više olakšalo i učinilo prirodnijim ovaj prelazak iz jednog sustava u drugi).

Ono što možemo općenito zaključiti jest kako su u različitoj dobi djeteta njegove potrebe sasvim drugačije. Te potrebe svakako mogu zadovoljiti i dadilja i dječji vrtić / jaslice, ali na različite načine i u različitoj mjeri. Stoga, ukoliko imate otvorene mogućnosti birati između opcija koje vam se nude, otvoreno i iskreno sastavite svoju ‘za i protiv’ listu, a glavni kriterij neka vam bude vaše dijete. Priče drugih roditelja uvijek je dobro poslušati, podijeliti iskustva, ali neka ona ne budu ključna pri donošenju vaše odluke. I dobrih i loših iskustava uvijek ima i uvijek će ih biti. I s dadiljama i s jaslicama / vrtićem. Nerijetko ta iskustva nisu ni u potpunosti objektivna jer su vezana uz dijete pa su emotivno obojena, očekivanja su drugačija, možda ponekad i nerealna pa su i zaključci drugačiji.

O autorici:

Ana Pasarić je rođena 2.11.1980. u Zagrebu te je uz 11 godina radnog iskustva odgajatelja u vrtiću, na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu diplomirala 2004. godine i stekla stručni naziv Odgajatelj djece predškolske dobi. Od rujna 2004. do kolovoza 2013. radila je kao odgajatelj u Dječjem vrtiću Izvor, a od jeseni 2013. radi u Dječjem vrtiću Mali Istraživač. Od samih početaka imala je priliku raditi i usavršavati se uz vrhunske stručnjake kao što su Ljiljana Vukšić, ravnateljica oba navedena vrtića, Vesna Brlenić, pedagog u oba vrtića te je kao praktičar surađivala s vanjskim suradnicama Arjanom Miljak, dr. sc. i prof. Editom Slunjski, dr. sc. u istraživanjima pedagoške prakse i kreiranju suvremenog kurikuluma. Kao posebno vrijedno iskustvo ističe priliku da je od same ideje pa do krajnje realizacije uključena u osnivanje Dječjeg vrtića Mali Istraživač, jednog od najkvalitetnijih zagrebačkih vrtića. Sudjelovala je na brojnim seminarima za odgajatelje i stručne suradnike, od gradske do internacionalne razine, nerijetko kao predavač što je uvelike doprinijelo njenom profesionalnom razvoju. Godine 2012. upisala je Diplomski studij ranog i predškolskog odgoja na Učiteljskom fakultetu u Rijeci. Upravo završava pisanje magistarskog iz područja sociologija potrošnje na temu Dijete kao potrošač.